Stop Ribkradji

Peševi koji to nisu

Ihtiologija: Glavoči (Neogobius sp.)

 

Sedeli smo na obali Dunava nadomak jednog od mnogobrojnih vikend naselja i merkali vodu. Dole, između vezanih čamaca, ribolovac je lovio kedere i naglas negodovao:

“Samo peševe lovim. Dva kauglera sam upecao otkad sam tu”.

“Peševe?”, upita ga moj prijatelj.

“Druže, ta riba se zove: tura pića za svakog ko gore u kafani sedi”.

“Kako to?”, upita nas ribolovac sa nevericom na licu. “Pa to su samo peševi”.

Rasprava se brzo našla na slepom koloseku, a pošten narod u lokalnom bircuzu ostao nasukan na praznom šanku. Čovek već godinama lovi peševe u Dunavu, pa makar to bili glavoči. Ovaj zamišljen svet mu niko ne može oduzeti, pa ni sam Bog, a kamoli neki lokalni dripac sklon klađenju, inače u privatnom životu akademski građanin koji je prvi opisao tu vrstu kod nas.

crni melanostomus beli melanostomus neogobius kessleri habitus neogobius fluviatilisPeševi i glavoči spadaju u sasvim različite redove. Osnovna razlika je ta što je kod glavoča trbušno (ventralno) peraje sraslo i formira disk, i na prvi pogled deluje kao da imaju neparno trbušno peraje, a telo im je prekriveno krljuštima, dok kod peša trbušno peraje nije sraslo, a telo je bez krljušti.

Glavoči su ribe koje prvenstveno žive u morima i u brakičnim vodama na ušćima reka, dok su isključivo slatkovodni predstavnici (bili) retki. Glava im je dorzoventralno (odozgo) spljoštena, oči su dorzolateralno (sa strane, ali visoko) postavljene, sa malim međuočnim rastojanjem. Imaju dva leđna peraja, od kojih prvo nosi samo negranate žbice, a drugo jednu negranatu i više granatih.

Glavoči su ribe dna. U adultnom stadijumu nemaju riblji mehur, tako da im plivanje više liči na skakutanje po dnu. Hrane se mekušcima, rakovima, larvama insekata i ribljom mlađi. Kanibalizam im nije retka pojava.

Kod nas se mreste u proleće, od aprila do juna. Lepljivu ikru ženka polaže na kamenje, stene ili na ljušture školjki, a mužjaci, koji u tom periodu dobijaju karakterističnu obojenost, čuvaju gnezdo sve do izleganja mlađi. Neke vrste narastu svega desetak centimetara, a neke mogu biti duge i 20‒25 cm i teške do 200‒250 g.

To je ukratko sve o glavočima, i da su te ribe ostale tamo gde su i bile, tu bi ovaj tekst mogao da se završi. Ali nisu. Njihovo širenje privuklo je veliku pažnju “riboznalaca” širom Evrope i otvorilo bezbroj pitanja. Prvi među glavočima koji je krenuo uzvodno Dunavom bio je cevonos (Proterorhinus semilunaris sinonim Neogobius marmoratus), pre oko 150 godina. Među glavočima koji trenutno naseljavaju sliv Dunava on je rastom najmanji, retko premašuje 10 cm. To je riba mirnijih voda. Redovan je stanovnik rukavaca, mrtvaja, razliva. Lako je prepoznatljiv po izduženim nozdrvama koje formiraju cevke i dužinom premašuju gornju vilicu.

Naredni kolonizator bio je glavoč peskar (Neogobius fluviatilis), koji je postao masovan na srednjem i gornjem toku Dunava sredinom XX veka, da bi tokom devedesetih godina usledila prava najezda glavoča. U tom periodu je do nas stigao i glavoč glavaš (Neogobius kessleri), koji je dotad bio prisutan u Dunavu, ali se uzvodno od Đerdapske klisure samo sporadično pojavljivao. Nekoliko godina kasnije pojavljuju se glavoč kruglak (Neogobius melanostomus) i glavoč trkač (Neogobius gymnotrachelus), a niz je zatvorio 1997. godine Neogobius syrman (toliko stran u našim vodama da narodni naziv i ne postoji za njega), kada je uhvaćen jedan primerak u Dunavu kod Baje u Mađarskoj.

O tome kako i zašto su se glavoči širili Dunavom postoji nekoliko ideja. Najhrabrija teorija je da je svemu tome doprinelo naglo otopljavanje. Iako ova teorija nije popularna, porast temperature Dunava od skoro dva stepena je činjenica, kao što je činjenica i to da je najintenzivniji rast temperature zabeležen u poslednjoj deceniji prošlog veka. Tome su, osim globalnog zagrevanja, sigurno doprineli i usporavanje tokova izgradnjom brana, razgranat kanalski sistem u kojem se voda brže zagreva i topla sušna leta tokom devedesetih. Da li je slučajnost to što je početak najveće seobe glavoča baš tada počeo pokazaće buduća istraživanja.

Kako je jedan ne baš dobar plivač za samo nekoliko godina sa donjeg toka ove reke stigao sve do Beča? Ako ste gledali film “Osmi putnik”, odgovor će vam se sam od sebe nametnuti. Glavoč kruglak, koji je dotad bio prisutan u Đerdapu, odjednom se pojavio u bečkoj luci, a da pri tom Mađari, naši severni susedi, tada još nisu konstatovali tu vrstu. Ključna reč su balastne vode brodova. Balastni tankovi brodova se pune vodom radi boljeg rasporeda tereta, a sve sa ciljem balansiranja. Pune se u luci gde se vrši utovar, a na krajnjoj destinaciji, posle istovara broda, ta voda se ispušta. To su ogromne količine vode, a zajedno sa vodom u balastne tankove ulaze i vodeni organizmi, pa i ribe. Unete vrste, ako opstanu i prilagode se, relativno brzo postaju brojne, jer trpe mali pritisak od strane autohtonih predatora koji u početku nisu naviknuti da ih koriste u ishrani.

Analizom želudačnog sadržaja dunavskih smuđeva i somova postaće nam jasno da su glavoči već odavno “izašli iz bonusa”. Tamo gde su prisutni, glavoči predstavljaju glavnu hranu grabljivicama, koji su sa “brze hrane” prešli na sporije zalogaje, menjajući pri tom i životne navike. Razlog tome može biti njihova masovnost, kao i to što su glavoči lošiji plivači od ostalih vrsta, pa predstavljaju lak plen. Iz ovog opet sledi da brojnost grabljivica nije dovoljno velika da drži pod kontrolom ovu najezdu. Ovo mnogo govori o realnom stanju naših voda.

Problem vezan za ove novopridošle vrste se tek zahuktava. Njihova masovnost utiče i na hranidbene resurse voda, jer jedu ono što jedu i prisutne domaće vrste. Tamo gde se glavoči pojave, retke i ugrožene vrste popuštaju pod pritiskom i polako nestaju, a da i ne spominjemo nove bolesti i parazite koje nove vrste uvek nose sa sobom.

Ma koliko nam se ne sviđao novi zakon koji uređuje odnose između čoveka, vode i riba, nekoliko stvari u tom zakonu je jasno definisano. Precizno su definisani i pojmovi kao što su autohtone i alohtone vrste. Naredbom je pitanje autohtonih i alohtonih vrsta dalje uređeno. Prema toj naredbi, ni jedna ulovljena alohtona vrsta ne sme da se vraća živa u vodu! Na toj listi nalaze se i glavoči. Iako kod svih predstavnika nije baš najjasnije da li je na njihovo širenje, na direktan ili indirektan način, uticala ljudska aktivnost, naši zakonopisci su, za svaki slučaj, sve te vrste proglasili alohtonima. Ako to ribolovcima može da služi kao uteha, barem će imati šta da pecaju tokom zime i u periodu lovostaja, jer su ovi “peševi” možda nedavno došli, ali imaju nameru da dugo ostanu.

 

Piše: Šandor Šipoš

Objavljeno u magazinu “Spin & Fly”, br. 18, avgust/septembar, 2012.