Stop Ribkradji

Dan na jezeru Iri

Malousti bass je riba koja ima posebno mesto u srcu svakog ribolovca koji ga je imao priliku loviti, pa je tako i kod mene. Dakako postoje veće, samim tim snažnije ribe, ali malousti je verovatno na vrhu lestvice slatkovodnih riba kada se uporedi odnos snage i veličine. U vreme dok sam se još upoznavao sa tom vrstom, gotovo uvek bih značajno precenio težinu ribe nakon udarca na varalicu, upravo zbog tog njegovog adrenalina, snage i savijanja štapa do drške, iako se najčešće radilo o primercima od maksimalno 2-3 kg.

Zbog svega toga sam se izuzetno veselio novom izlasku na vodu početkom leta 2009. Krenuo sam na jezero Iri (pripada skupini Velikih jezera) koje je poznato kao jedno od najboljih mesta za lov maloustog basa u Severnoj Americi. Voda je još bila prilično hladna zbog kišovitog proleća, što je naslućivalo na uspešan ribolov, a najavljivali su i blagi povetarac, još jednog od faktora koji pozitivno deluju na aktivnost maloustog. Iako planirah biti na vodi pre svitanja, kao po pravilu sve je krenulo naopako. Zbog iznenadnih obaveza i gužve u saobraćaju na jezero stigoh tek oko 9 č. Pored toga, voda je bila kristalno bistra, a kako nije bilo ni daška vetra – i glatka poput ulja. Sunce je žestoko sijalo na nebu bez ijednog oblačka. Ali šta da se radi, dan na vodi je uvek bolji nego dan pred televizorom ili u kancelariji.

Na brzinu navukoh neoprensko odelo (chest waders), ribarski  prsluk, šešir, stavih polarizacione naočare, nabacih torbu sa 5-6 kutija sa varalicama preko ramena i zaputih se ka unapred odabranoj lokaciji.

Mesto na kome sam planirao loviti maloustog je jedno od najboljih mesta na kojima sam ikad pecao, ali je prilično nepristupačno. Nalazi se na kraju Jezera Iri, gde počinje moćna reka Niagara (na samoj granici Kanade i SAD), tako da se već oseća značajno strujanje vode. Samo mesto se nalazi na kraju jednog starog, zaboravljenog stenovitog spruda, na kome je nekad davno bio izgradjen betonski dok, od koga je danas ostala tek poneka betonska ploča. Sam šporanj je dugačak otprilike 150-200 m, ali treba dobrih 15 minuta da se  dodje na sam kraj, jer je hodanje po tim ogromnim podvodnim komadima stenja izuzetno sporo i pomalo rizično.

Jednom kad se dodje na kraj, sve vreme se stoji u vodi iznad pasa. Lepota tog mesta je sto se sa jedne tačke mogu pokriti veoma različiti tereni. Može se zabacivati unazad prema obali, pored samog kamena gde je voda mirna i topla, i duboka do jednog metra. Zatim nizvodno od špornja gde je dubina oko 2-3 m, ali postoji i jedan davno potopljeni brod pored koga se nalazi podvodna kamena litica, gde dubina naglo prelazi sa 2 m na čak 6-7 m dubine. Na posletku se može zabaciti prema sredini jezera, gde se još uvek nalazi taj podvodni stenoviti greben na dubini od metar-dva, a sa svake strane je odsek dubine 10-ak i više metara.

Čim sam došao na mesto. počeo sam zabacivati neke nove varalice nabavljene prošle zime, kao i neke ranije već proverene, ali u novim bojama. Prvi na redu je bio Spro Little John, vobler srednjeg zaranjanja, u Ghost dekoru. Nakon nekoliko zabačaja paralelnih sa podvodnim grebenom, zabacih nekoliko metara dalje od grebena i ubrzo imah onaj poznati osećaj – kao čekićem snažni i brzi udar, na koji hitro odgovorih kontrom i istog trena imah maloustog bassa na štapu. Odmah je počeo svoju poznatu borbu, pravio osmice, pa nabijao prema dnu, i naposletku pljuštao po površini – kad se u trenu i otkačio!

Malousti bas je poznat po tome da se češće od drugih riba otkači tokom borbe. Neki od razloga su njegova izuzetna brzina tokom napada kao i čisti adrenalin tokom borbe. Upravo zbog maloustog, razni prozvođaci varalica su počeli stavljati veće trokuke na voblere, kao i postavljati treću trokuku na varalice koje su tradicionalno imale samo dve.

Nastavih zabacivati Malog Džona i u trećem pokušaju dobih jos jednu ribu gotovo identične veličine. Ova borba je uspešno privdena kraju, riba izvagana (2 kg) i brzo vraćena natrag. S obzirom da je malousti pokazao da je prilično agresivan toga dana, odlučio sam se za meni najinteresantniji pristup – ripping, odnosno jerking. Tehnika vođenja varalice se svodi na oštro povlačenje štapa paralelno sa vodom i to u različitim intervalima – najčešće se varalica trgne tri puta uzastopno, a zatim ostavi da miruje nekoliko sekundi. Odnos dužine trzaja i vremena mirovanja je srazmeran agresivnosti ribe, tako da su to nekad suptilni trzaji sa pauzama od desetak sekundi, a ponekad dugi trzaji, nalik kidanju varalice iz trave ili košenju sa ručnom kosom, sa pauzama od tek jedne sekunde.

Odlučio sam da počnem mnogo puta proverenom Rapalom X-Rap10 u Purple Ghost dekoru. Ribe su jedno vreme krenule kao na traci,  najčešće su uzimale varalicu na prelazu između potopljenog kamenog spruda i odseka dubine 10-ak metara, što u stvari pod vodom izgleda kao masivni zid od kamenih gromada. Nakon upecanih još 10-12 riba, uključujući i jednog trokilaša, sve je odjednom stalo. Znao sam da je riba još uvek tu, ali iz iskustva znam da periodi agresivnosti maloustog znaju iznenada da stanu, kada se riba prilepi uz dno, i veoma ju je teško ubediti na zalogaj.

U takvim trenutcima jedino pomaže gotovo nepomična silikonska varalica ili dzig od perja/dlake, ali umesto toga odlučio sam da nastavim sa nešto suptilnijom ripping/jerking prezentacijom, ali sa nekim novim varalicama i novim dekorima. Odlučio sam se za Megabass ITO-110 u Elegy Bone dekoru, i za mene potpuno novu varalicu Megabass x-120 u Stardust dekoru. Interesantno je da sam na obadve varalice uspeo da isprovociram još po jednog maloustog, uključujui još jednog trokilasa, što je veoma pristojna veličina za ovu vrstu. Iako je riba bila potpuno neaktivna i zakovana za dno na dubini od 8-10 m, zavodljivo vođenje stodesetke i stodvadesetice ih je nagnalo da iz dubine odjednom, kao prekidačem, pređu iz stanja potpune letargije u agresivnost. Zbog izuzetne bistrine vode bilo je veoma interesantno videti tu senku pored kamena na dnu, koja se u jednom trenu jedva pomeri, a onda za manje od sekunde silovito zapliva ka površini i agresivno zagrize plastičnu varalicu. Iako kratko traje, taj atak maloustog basa na površinski vođenu varalicu je za mene vrhunac slatkovodnog ribolova.

Još jedan uspešan ribolovni dan se bližio kraju i ja sam se polako počeo vraćati ka obali. Sve ribe su puštene natrag žive i zdrave,  jer ja sam odavno navikao da se iz ribolova vraćam punog srca, a ne pune čuvarke. Teško je nekome opisati to zadovoljstvo za koje se treba rano budit, preći puno kilometara, često biti i potpuno mokar, i na kraju se vratiti kući bez ribe. Ipak, oni koji su probali znat će o čemu pričam.

Shutka