Varalicar.com

Fail Fishing Team sea report 2

Cekin & Juho strike back!

Sad sigurno svakome pada na pamet ‒ čemu sea report usred zime? Eh, zato što smo Juho i ja promoćudni lukavci, pa pišem tekst van vremenskog okvira u kojem se radnja odigravala. Time, kao prave nindže, sakrivamo vrijeme događaja i onemogućavamo potencijalne neprijatelje da nam u kritični sat ulete na teren i rasture ribe! Možda se čini paranoično, no s obzirom na to da špijuni vrebaju svugdje…

Dakle, došao je i taj dan, Fail Fishing Team je već u vlaku i ide putem mora! Ova godina obećava ‒ nevjerojatno ali istinito, u našim kutijama s ribolovnim priborom imamo gotovo 20 jig glava i preko 50 silikonaca! To je znatno poboljšanje, pošto smo prošle godine tri tjedna odlovili s dvije jig glave, zbog čega smo bili prisiljeni maksimalno izbjegavati zadjeve gdje se kriju ribe. Ove godine imam dovoljno mamaca da mogu loviti ugore, morske pse i kitove na ultralight, i to ih mislim jigati u kamenju!

Put je solidno odrađen, ako izuzmemo činjenicu da smo se na smrt posvadili s bezobraznim kondukterom i završili u kupeu s nekim nadrogiranim likom i curom mu, pa smo 5 sati slušali o konzumiranju japanskih toksičnih gljiva kojima se smućuju čula.

Jedva preživjevši tu torturu, uskoro jurišamo po Rijeci naoružani brdom pribora i stajemo kod kanala na izlazu iz luke, gdje ćemo čekati katamaran. Nema vremena za gubljenje pa dok Juho ide po kruh, ja slažem svoj novi ultralajt štap i bacam silikonca uz kanal kraj nekakve barke. Cim jednom, cim drugi put, i izlijeće mi brancin kilaš, promašuje silikon, iskače iz vode, promašuje ga opet, prati ga uz dno i pod nogama ga opet promašuje. K vragu! Dolazi Juho, uzima moj štap, zabacuje nekud van i kaže da je i on promašio griz. Probam ja, i kako sam zabacio tako mi nešto zvjerski udara, totalno ludi dril, i vadim malu palamidu! A tek smo došli!

Juho slaže svoj štap i uskoro nešto uleće u kanal i plaši jato crneja. Mali slug leti u vodu, nekoliko odrješitih trzaja, srebrni bljesak i Juho drila malu licu. Totalno ludilo! Ludilo prvenstveno zato što sam prošle godine tri tjedna Juhi pričao kako bude kad male lice uđu u zaljev, a sad smo otprve jednu dobili u Rijeci, što znači da ih i kod nas sigurno ima uz obalu!

Jedva smo dočekali katamaran i od silnog oduševljenja zaspali čim smo sjeli. Na svu sreću, budimo se na vrijeme da izađemo gdje treba i Juho odlazi dočekati bicikl koji si je poslao autobusom, a ja odmah na malu plažu (gdje trenutno nema nikog živog jer nije sezona) da malo probam bacati. Nakon nekoliko zabačaja, divljački udarac u plićaku od 40 cm, moj ultralajt se savija do drške, a rola ispušta čudne zvukove. Gledam koji vrag, a kad ono, na roli mi se zaglavio lager na vodilici strune, pa umjesto da flaks klizi preko vodilice, on zapinje, škripi, i onemogućava kočnici da radi svoj posao, a po svemu sudeći imam divljačku ribu na udici, jer pumpa kao sumanuta, a ispred mene jedno 85 bova i pripadnih špaga pod vodom. Iza mene se odmah skupilo nekoliko Talijana (nevjerojatno je kako ih i van sezone svugdje ima) i razbacuju se urlikanjem “e lovrata, e branzini, e, eee”, a ja psujem jer mi riba vuče kao sumanuta, rola ne otpušta flaks, a ako ga rukom otpustim ode mi riba u bove. Skačem na betonski mol i sa njega se prebacujem na malu plažu i na taj način pratim ribu koja je okrenula u stranu, vidim da je nešto srebrno, ali ne shvatam što to tako sumanuto vuče. Na trenutak mi pada na pamet kako sam ulovio kita u kamenju!
No tu pomisao odbacujem jer se kitovi ne presijavaju srebrno nego plavo, to sam na biologiji učio. U međuvremenu malo forsiram ribu i uskoro mi pod nogama u plićaku bjesni lica, teška tek oko pola kile?! Iako suludo jaka, tolika jednostavno ne može priuštiti onakav dril. I onda vidim da je malena jig glava upiknuta u korijen repa. No svašta, kako se dovraga lica nabola repom na jig glavu u propadanju? U međuvremenu dolazi Juho i, kako pada mrak, odlučujemo otići do našeg tajnog pristaništa, gdje smo sakrili Šnjura prošle godine (za neupućene, Šnjur je naš čamac, koji smo našli na obali i osposobili ga za plovidbu). I onda šok godine: Šnjura nema!

Opšta panika, ja sjedim na zemlji i ne vjerujem. Dovraga, kako ćemo loviti bez Šnjura, pa cijela naša taktika ribolova brancina se sastojala od lova sa Šnjura, s obzirom na to da je ribolov u marini zabranjen sa pontona. Iskorištavamo posljednje svjetlo i prolazimo obalom od marine prema gradu, pregledavamo more za našim Šnjurom, ali nigdje nije vezan. Gledamo i u lučicu lučke kapetanije, i u rivi, narednih dana pregledavamo cijeli zaljev, ali Šnjur je jednostavno nestao. Potpuni očaj, dolazi mi da odem doma u Zagreb. Totalno jadni, sjedamo na rub pumpe ispred marine i gledamo u vodu, i onda kao šećer na kraj dolazi neki Slovenac i priča kako policija lovi ribiče i naplaćuje im ogromne kazne. No krasno, sad stvarno želim ići doma. Juho zabacuje uz obalu i dobiva malog brancina, puštamo ga u vodu i odlazimo spavati. Nemamo izbora, probudit ćemo se u zoru i idemo prošetati prema marini, možda uspijemo odloviti s lukobrana bez da čuvar ulovi nas.

I tako smo u zoru na poziciji gdje sam sinoć dobio svoju licu. Kao i uvjek, montiramo malog sluga na malu glavu, i kako smo zabacili tako istovremeno i Juho i ja dobivamo licu! Bijesni drilovi, zabacujemo opet i opet ista situacija. Vidim da je u vodi ludilo pa stavljam malu tonuću Piky zaru, bacam i u roku od dvije sekunde bar pet lica izlijeće iz vode i bijesno udara po njoj, dok se naposlijetku jedna nije zakačila. Nastavljamo pješke prema marini, i kako zabacim tako sa svih strana izlijeću lice i nemilice mlate po zari. Nisu nešto velike, do pola kile, ali na ultralaganom priboru drilovi su nevjerojatni. Juho me prati sa malim slugom, i uz lice upisuje i par malih brancina uz dno.

Počelo je lijepo, ali u principu smo došli po brancine, pa nastavljamo na lukobran, pravimo se da smo rasvjetni stubovi i vođeni savršenim nindža instinktima uspijevamo proći najopasniju zonu neuočeni od strane čuvara. Ja nastavljam bacati malu zaru, neometan činjenicom da je ispod mene pet-šest metara dubine, a Juho na moju inicijativu stavlja X-Rapa plave boje i baca što dalje može. Zora je, i inače inertni brancini su sad u lovu, kreću se u srednjem sloju i pretražuju područje, pa ih treba loviti agresivnijom prezentacijom i pretražiti što veće područje. Moja teorija se potvrđuje kad na preko 20 metara od obale i barem 6 metara dubine izlijeće brancin i poklapa moju zaru, ali se nažalost ne kači. Uskoro još jedan brancin izlijeće iz plavetnila i katapultira mi varku par metara u zrak. Varalica stvarno krasno radi, ali realizacija je nikakva. Juho nastavlja bacati daleko i vući brzo, pa tako tandemski pretražujemo more.

Negdje na vrhu lukobrana, Juho svom snagom zabacuje prema suprotnoj obali, a ja istovremeno zabacujem zaru uz sam ponton. Podižem štap i brzo namatam, ona skakuće po površini, i evo ga, prvo vir, onda val, i naposlijetku snažan pljusak i udarac po površini, nabijam kontru i derem se griz, praktički istovremeno s Juhom, koji odjednom podiže skoro do drške savijen štap. U toj sekundi moja riba odlazi, a Juhina riba bijesno počinje pumpati u dubinu! Brzo dolazim do njega i s čuđenjem gledam kako se 60 gramski Royal Spin savija pod ribom. Ovo je ili dobra lica ili stvarno dobar brancin! Prolazi nekoliko napetih minuta i riba razbija jutarnju tišinu glasnim pljuskom tridesetak metara od nas! Juho se počinje preznojavati, jer vidimo da je riječ o stvarno velikom brancinu. Još nekoliko minuta drila i eto panike, brancin je pod nogama, a ponton dva metra od vode. I tko će nego ja, vješam se preko ruba pontona, Juho me drži za stopala, a ja tako viseći hvatam brancina pod škržni poklopac i čekam da me Juho povuče gore. Ne da smo nindže, nego ovoga nema ni u onim bizarnim japanskim filmovima gdje ekipa leti po drveću. Napokon, brancin je u rukama sretnog ribiča, okidaju se slike, a Juhin cerek je svakom slikom sve veći i veći. Brancin je veći od najvećeg bolena kojeg je na Savi ulovio! I još bolje, znamo gdje su, znamo kad ih treba loviti, i napokon nas turisti ne ometaju. I sve bi bilo dobro da nas sat vremena nakon toga brkati čuvar nije ulovio i pod prijetnjom policije zabranio da se pojavljujemo u marini.

Slom, kolaps, smak svijeta, eto ga sad, nemamo Šnjura, a ne smijemo loviti s obale. A brancini su očigledno ludi. A ne, dosta mi je, idem u Zagreb…

Hm, a lice? Očito ih ima cjelo čudo, možda ih ima i na ostalim pozicijama, a ne samo tu. Nije da imamo išta pametnije u planu, pa oko podneva uzimamo stvari i lagano zujimo uz obalu, te nakon 15 minuta pješačenja dolazimo do odredišta. Nisam stigao ni štap rasklopiti kad je prva riba bjesno zaraubovala ravno ispred mene! Odmah montiram zaru i savršenom preciznošću bacam tačno u prvu bovu! O, jbm ti sudbinu i život, to mi je jedina! Dakle, X mjesec je, voda je hladna do besvijesti, a zara 20 metara od obale. Nije prošla ni minuta, a ja kao pravi kamikaza već letim u vodu i odrješito cvokoćući zubima plašim sve ribe u krugu od 500 metara ne bih li oslobodio varalicu. Ironija je htjela da u nastavku naše morske avanture istu stvar ponovim još tri puta, ali uvijek u samu zoru, kad je najhladnije. Toliko se nisam nasmrzavao ni na Savi na minus 17, a i pogledi slučajnih prolaznika bili su totalno neprocjenjivi. Pretpostavljam da je pomalo neobično vidjeti budalu koja u 6 ujutro skače u vodu i psuje dok pliva.

No već u tom danu razvijamo strategiju kojom smo odradili ostatak mora. Kako nam je pozicija za brancine nedostupna, a istovremeno se ogromna količina gavuna nabila po plićacima uz obalu, gdje su cjelodnevno izloženi napadima predatora, jednostavno se s naših klasičnih pozicija među jedrilicama prebacujemo na plaže, koje su u sezoni potpuno preplavljene turistima, ali trenutno potpuno prazne (osim jednog debelog njemačkog nudista kojeg smo iz “milja” prozvali morž; manijak je uredno svako jutro, u najkritičnije doba, odlučio ubaciti svoje glomazno amorfno tijelo u more točno tamo di je bila akcija i nakon toga je obično sretno plutao uokolo i puhao kroz brkove). Naše nove pozicije odlikuje relativno plitka i vrlo bistra voda, a naš novi plijen nenormalna agresija i primarno površinska aktivnost. U pitanju su male lice i, ispostaviće se malo kasnije, feluni (mali gofovi), koji su došli uz obalu, gdje sve vrvi od prirodnog im plijena, jata gavuna. Strategija: hodati uz obalu i pogledom tražiti gavune. Onog trena kad se gavuni uoče, montira se mala zara ili klasični slug, prebacuje se preko ili kraj jata, i brzim povlačenjem po površini obično dolazi i griz u prvom ili drugom zabačaju, iako se doima kao da nigdje nema žive ribe.

Dakle, sad smo evoluirali ‒ iz prošlogodišnjih pirata i oponašanja nindži među jahtama, sad smo se prebacili u neke sulude nomade/skaute, cijeli dan besciljno gmilimo obalom, zurimo u vodu kao da je tko zna što unutra (svako malo se dogodilo da je neka slobodna duša stala kraj nas i znatiželjno se zagledala u more da vidi kog to mi vraga tako napeto gledamo), i potom se još poput skroz nevještih Indijanaca pokušavamo učiniti neuočljivima čučeći iza nasumičnog stijenja ili odbačene ležaljke. No koliko god glupo i naivno izgledali dok trčkaramo po obali i urlamo “eno ih tamo, tu su gavuni, daj zabaci lijevo, ne, ček, ajme, gle, tam ih ima još više, brzo prebaci onu špagu i vodi zaru uz čamac!”, i koliko god nam se Talijani u prolazu smijali kroz kicoške brkove, mi smo samo u prva dva dana ribolova upisali preko 50 lica, a nakon toga nam je neka nevidljiva ruka providnosti otkrila i prisustvo malih jata feluna, koji su morski ekvivalent neke vrlo zajebane lokomotive. Juho je imao čast i sreću upisati prvog, koji je priredio dril u rangu bolena od tri kile, iako je sam bio težak pola kile. Od tog trenutka smo svakodnevno uspjevali locirati i uloviti po nekoliko feluna, prateći karakteristično mreškanje površine koje uzrokuje njihovo bijesno izlijetanje iz dubine među jata gavuna.

U principu smo balansirali između dvije tehnike, vrlo brzog površinskog vođenja zare ili sluga (u situacijama kad je riba aktivno raubala i bila agresivna) ili smo bacali silikonca u stilu našeg noćnog jiganja brancina, samo za par nijansi brže, znači nekakvo jiganje u propadanju u pola vode. Tu je bitno pomenuti da nakon prvobitnog čuđenja, kad sam na silikonac u propadanju ulovio licu za rep, uskoro je postalo sasvim normalno da svaka treća-četvrta riba na samo njoj poznati način uspije pogoditi silikon u propadanju repom ili leđima. One su potpuno sulude, imaju svu agresiju npr. štuke, ali su jedno pet puta nepreciznije i pet puta bizarnije. Umjesto da normalno napadnu varalicu, lice prvo pristupaju nekom suludom ritualu zavođenja, prilikom kojeg demonstriraju brzinu strelovito se krećući oko varalice i izvodeći lažne napade (i repom se zabijajući u silikon), a tek onda propisno napadnu varalicu, i to obično na 35 cm od obale, tako da je uspješno kontriranje više stvar pada na leđa nego pravih refleksa.

Pokazalo se da feluni najbolje reaguju na brzo povlačenje silikonca ili zare, dok je lice najlakše prevariti pravljenjem pauza u kojima silikonac slobodno propada, jer onda obično naprave završni napad. Na zaru grizu bez iznimke i zadrške, ali su toliko neprecizne da je to više vizualna zabava nego uspješan ribolov. Na voblere, kao i obično, mrka kappa, osim nekoliko zanimljivih sporadičnih ulova, poput šaraga od skoro pola kile, koji je mrtav ladan napao Prey 69. Bitno je napomenuti da su i feluni i lice najbolje radili u zoru i sumrak, iako smo ih lovili tokom cjelog dana, ali za felune je bitno da niti jednog nismo dobili prije nego što se sunce dignulo i obasjalo more, dok lice grizu čim malo zarumeni horizont.

No bilo je i ostalih zanimljivosti. Kao prvo, redovno su nas napadale tune, i to artiljerijom. Stojim na obali i odjednom me zasipa jato iglica, koje totalno lude tune proganjaju skroz do obale i tjeraju ih na suho, samo što se glavom ne zabiju u kamenje. I to tune od 150-200 kila, monstrumi od riba, kad iskoči izgleda kao da je neko bacio auto u vodu. A iza njih skakuću delfini, idila. Naravno, ne bi mi bili mi da nismo ultralight priborom zabacili usred krvavog pira, i meni je skoro srce stalo kad mi je blesavi felun pojeo vobler, jer sam bio siguran da je tuna od jedno 170 kila.

Uredno su nas zajebavale i glupe lignje. Nikad nisam shvatao ljude koji to vole loviti, ionako izgleda kao sedmi putnik, nije ni riba, nema ni peraja. Samo krmelji kroz vodu i tu i tamo se objesi na vobler ili silikon, pa zašprica nespremnog ribiča crnilom jer po mraku nema nikakve razlike između lignje i komada trave.

Izludile su nas i igle. Iako smo ih prošle godine ciljano lovili, ove godine su nas izluđivale konstantnim napadima i uništavanjem silikonaca, a stvarno nema gdje ih nema, postalo je tradicija iz zafrkancije zabaciti na bilo kojem mjestu dovoljno daleko od obale i uloviti iglu.

Ove godine su brancini otišli u drugi plan, kao i šaruni, jer nismo bili u prilici loviti na terenima gdje su grizli, ali shvatili smo da na istim mjestima gdje po danu gavune jedu lice, po noći dolaze i brancini. Tako se dogodilo da smo više puta ostajući nakon sumraka upisali po nekoliko brancina, pretežno na voblere povlačene paralelno uz obalu, na prijelazu pjeska u kamenje, ali ništa što bi veličinom bilo vrijedno spomena. Ljepota svega je što smo lovili na terenima koji su tokom sezone potpuno nedostupni zbog hordi napornih i glasnih turista. Znam da nam spašavaju ekonomiju, ali stvarno su nesnosni. Mjesta koja su tijekom ljeta bila dom hiljadama kupača sad su tihe oaze mira i prekrasna mjesta za ribolov, jer se gavuni obožavaju povući uz obalu plićih plaža, a sva grabež ih onda lijepo vreba na prijelazu u dubinu.

Pouka cijelog morskog iskustva definitivno je bila: traži gavune i naći ćeš ribu, a ne treba zanemariti ni s moje strane gotovo revolucionarno otkriće svestranosti upotrebe površinskih varalica na moru.

Veoma važno: ribe koje smo lovili su pretežno nedorasli primjerci inače vrlo opake morske grabeži, jer i gofovi i lice narastu poprilično ogromni. Tako da, ako se nađete u situaciji u kakvoj smo se mi našli, okruženi ribama koje grizu i lijepo se bore, ali u principu su nedorasle, primjeniti ono jedino što je ispravno ‒ ulovite ih i pustite neka porastu. Možda se jedan dan vrate, ali teške 30 kila!

 
Badnji kokot
Badnjak je, ljudi sjede u toplini svoga doma i uživaju u odmoru dok provode vrijeme s obitelji. Ja stojim na rubu kanala koji djeli dva otoka, držim se za rasvjetni stub i smišljam kako da lovim, a da me orkanska bura jednostavno ne odnese u vodu. Juho je pametan pa je ostao doma, a meni vrag nije dao mira pa sam opet na moru, ovaj put u društvu Danijela i Bubija, koji su isto tako dovoljno retardirani da Badnjak provedu smrzavajući se na orkanskoj buri.
Kako Fail Fishing Team nije kompletan, moram nešto uloviti kako bi osvjetlao naš obraz pred Predator ekipom, Danijelom i Bubijem.

I tako stojim na tom orkanu i zabacujem nekog glistolikog no-name silikona na 5-gramskoj glavi u jaku struju koja se stvara na izlazu kanala i mrljam iznad dna gdje se miješa voda. U jednom trenu mi se čini da sam imao nekakav udarac, što je teško razlučiti dok vjetar čupa štap iz ruku, pa opet bacam na isto mjesto i lagano jigam silikonom iznad dna dok ga struja zanosi u stranu. I opet kvrc, kontra, lagani štapić se fino savija, te glasno obznanjujem (urlam ko kreten) da sam nešto ulovio! Riba se drži dna, pa Danijel odmah nabacuje da je to brancin, jer nema što drugo biti. Riba brzo ulazi u struju, ja malo forsiram i uskoro se pojavljuje nekakav ljubičasto-plavi odsjaj. Felun? Pa kakav je to felun, kakve su to boje? Podižem štap, riba se pojavljuje na površini, i imaš što i vidjeti ‒ kokot! Izgleda totalno bizarno, i još uz to ispušta nekakve glupe zvukove, valjda me psuje jer sam ga iz vode izvadio. Riba prelazi iz ruke u ruku, divimo se prekrasnim nijansama plave boje i isto tako čudimo abnormalnom ulovu (ne znam da je iko na spin ulovio kokota, osim urednika Gocija, kome je to uspjelo na jig strimer). Naposlijetku kokot biva pušten u vodu, a Fail Fishing Team ostvaruje upis kojim zaključuje 2011. godinu, i to sa stilom!

Piše: Denis Cekin Savretić

 Objavljeno u magazinu “Spin & Fly”.